ISPOVIJEST TITOVOG LJEKARA: Ja sam mu isključio aparate, na samrti je pjevao na ruskom i sanjao Kineze!
Titov doktor, Predrag Lalević, otkriva posljednje detalje doživotnog predsjednika SFRJ.
On opisuje trenutke kada je morao da izgasi sa aparata najmoćnijeg čovjeka države, kao i da je Tito na samrti buncao, pjevao na ruskom i sanjao Kineze
Dr Predrag Lalević (87), hirurg i anesteziolog koji je tokom 16 godina sa predsjednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inostranstvu, opisao je posljednja četiri mjeseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.
Dr Lalević bio je dio konzilijuma koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFRJ. On je učinio ono po čemu će zauvijek biti spominjan u historiji nekadašnje države, ugasio aparate koji su Tita održavali u životu.
Titovo zdravlje je osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i upale pluća godinu dana kasnije u Bugarskoj, bilo dobro. Da predsjednik SFRJ boluje od šećerne bolesti je činjenica koja je skrivana od javnosti.
Ipak, zdravstvene tegobe koje su se pojavile 1979. nisu ga sprječavale da posjeti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu, Kubu i Rumuniju.
– Najviše je patio od reumatskih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smjesta ode u ljubljanski Klinički centar – priča dr Lalević.
– U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, poslije izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog pritiska koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilijuma, dežurni ljekari, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio – priča dr Lalević.
Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj.
– U 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju, znak da je srce prestalo da kuca. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konzilijumu, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu – i danas se živo sjeća ovaj 87-godišnji specijalista kome je trebalo šest mjeseci da se potpuno oporavi nakon Titove smrti.
Tito je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedelju, 4. maja 1980. godine. Na njegovoj sahrani u Beogradu 8. maja 1980. godine prisustvovalo je više od 200 visokih zvaničnika iz 127 zemalja.
Sahranjen je u Kući cvijeća u Beogradu. Ovo je prva godina da njegova supruga, Jovanka Broz, neće prva položiti cvijeće na njegov grob, pošto je preminula 20. oktobra.
Iako se za njegovo ime vezuje dosta kontroverzi, bio je jedan od istaknutih lidera koji su obilježili jednu epohu. Njegovo ime se veže za komunistički i partizanski pokret, događaje iz Drugog svjetskog rata koji su presudno uticali na sudbinu bivše zajedničke države, kao i za osnivanje Pokreta nesvrstanih.
Kako je Tito upoznao Luksa, PSA HEROJA
Josip Broz Tito i Luks - koga često pogrešno nazivaju Reks - upoznali su se sasvim slučajno (mada slučajnosti ne postoje), 15. jula 1942. godine u Prozoru, u Bosni i Hercegovini, koji je dva dana ranije oslobođen iz ruku italijanskog okupatora. Vrhovni štab na čelu s Titom smjestio se u jednu kuću u čijem je dvorištu neprestano lajao vezani njemački ovčar.
Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ne bi bio to što jeste da nije odlučio da vidi šta se to dešava i kakva je to životinjica koja im ne da mira.
Uvijek uz Tita
Izašavši napolje i vidjevši šta se zbiva, Tito je naredio svom pratiocu Radu Ristanoviću da odveže psa. Međutim Rade nije mogao da izvrši zadatak; pas je i dalje lajao i skakao tako da mu Ristanović nije mogao ni prići.
Opet, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ne bi bio to što jeste da nije shvatio o čemu se radi.
Prišao je psu i rekao mu nekoliko riječi na njemačkom (Broz je tečno govorio ovaj jezik sa bečkim akcentom). Ovo je psa - čiji je kerovođa očigledno bio neki njemački oficir za vezu koji je bio dodijeljen Italijanima - umirilo, pa je prestao da galami.
Tito ga je zatim pomilovao i odvezao sa lanca. Pas je krenuo za njim, a vrhovni komandant mu je potom dao i ime: neka bude Luks. I bi Luks.
I bi to da se Luks nije do svoje smrti odvojio od svog najboljeg druga, druga Tita. Glamoč, Mlinište, Bosanski Petrovac, Bihać, Jajce. Šta god vam padne na pamet. Bitka na Neretvi? Vi niste bili tamo, ali je Luks bio, uvijek uz Tita i nikad bez Tita. Kroz grom i pakao prošao je dobri Luks sa svojim komandantom.
A onda je nad Tjentištem u dolini Sutjeske osvanuo 9. juni 1943. godine. Na brdu Milinklade nalazio se Vrhovni štab zajedno sa Titom, u velikom obruču tokom te Pete neprijateljske ofanzive koja će postati poznata kao Bitka na Sutjesci (zbog čega će Tjentište, kotlinsko proširenje, biti nazvano Dolina heroja, što je i danas naziv memorijalnog kompleksa na tom mjestu).
Novi pas
Došlo je do njemačkog bombardovanja i jedna bomba je pala u blizini kolone u kojoj su bili članovi Vrhovnog štaba. Svi prisutni su se bacili na zemlju, a Tito uz jedno oboreno deblo bukve. Istovremeno, na Tita se bacio Luks i skoro ga čitavog prekrio. Instinktivno, žrtvujući sebe, svjesno ili nesvjesno.
Luks je tom prilikom izgubio život, izrešetan gelerima, spasavajući život vrhovnog komandanta koji je samo ranjen u lijevu ruku.
Da nije bilo tog plemenitog njemačkog ovčara, Tito bi bio na mjestu mrtav.
Fotografija na početku teksta nastala je u Mliništu kod Mrkonjić Grada septembra 1942. godine, možda dva mjeseca nakon što su se Tito i Luks upoznali i zbližili.
Poznat kao veliki ljubitelj životinja, Tito se od svojih pasa očito nije mogao odvojiti ni na važnim sastancima niti na konferencijama za novinare. U danas nezamislivom ‘životinjsko-protokolnom’ scenariju, Tito se izgleda nije uvijek najbolje snalazio.
Nakon Luksove herojske pogibije, Broz je dobio novog psa, Tigra, takođe njemačkog ovčara. Postoje fotografije i sa njim, zbog čega mnogi danas ova dva psa miješaju.
Tigar takođe zaslužuje našu ljubav i priznanje, ali samo je fotografija na početku ona na kojoj je prikazan pas koji je vrhovnom komandantu spasio život tako što je položio svoj, ne znajući da ga ujedno daje i za slobodu svih jugoslovenskih naroda.
Poznato je da su Tita okruživale i pudlice koje su u to vrijeme slovile kao policijski psi, posebno obučeni za otkrivanje eksploziva. Bile su dopremljene iz Rusije kako bi tita zaštitile od ‘unutarnjih i vanjskih neprijatelja’.
Tito je prije svakog puta ostavljao misteriozno pismo, a Jovanka je uvijek je nosila pištolj
Na prste jedne ruke mogu se nabrojati ljudi koji su, nakon smrti doživotnog predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, imali tu privilegiju da se nalaze u blizini njegove udovice Jovanke Broz.
Jedan od njih je advokat Toma Fila, koji se dvije i po decenije pravnim putem borio da nekadašnja prva dama ostvari svoja prava, dobije penziju, dokumenta, ličnu imovinu…
Poznati beogradski advokat se, u nedavnom razgovoru za Njuzvik, prisjetio susreta i razgovora sa Jovankom Broz – ženom koja će, po svemu sudeći, zauvek ostati velika misterija.
Do njihovog prvog susreta došlo je nakon Titove smrti, kada je ona, povodom ostavine, došla kod Filinog oca Filote.
LIČANKA KOJA JE POSTALA SIMBOL
„Došla je kod nas 1983. godine, a našu kancelariju joj je, kako nam je tada rekla, preporučio Tito. Rekao joj je: ‘Ako ti se ikada nešto desi, idi kod Filote File, on se nikoga ne boji.
’ Nakon smrti mog oca, željela je da ja nastavim da je zastupam. Tako je i bilo. Ona je na mene, od početka do kraja, ostavljala utisak da je žrtva. I ona jeste žrtva. A bila je prelijepa žena, imala je urođeno plemićko držanje, bila je ponosna Ličanka, osoba koja je držala do sebe…
Vjerujem da bi bolje prošla da je htjela da savije kičmu i opredijeli se za nekog od pretendenata na Titov tron.
„Siguran sam da nije imala ni političke aspiracije, niti je imala odgovarajuće obrazovanje da bi upravljala državom. A nedostajao joj je i onaj najvažniji stub – okruženje koje bi je podržalo“, kaže Fila.
VOLJELA TITA DO LUDILA
A koliko je Jovanka bila vjerna i odana Titu, videlo se tokom posete Francuskoj, kada je otkriveno da ona sa sobom nosi oružje.
„Došlo je do incidenta – na balu je iz Jovankine torbe ispao pištolj, a obezbjeđenje je to brže-bolje pokušalo da prikrije. Tito je, dakle, imao veliko povjerenje u nju, ona je bila posljednja linija njegove odbrane, pa je zato kod sebe držala mali pištolj za likvidacije.
Ako sve službe zakažu, ona je trebalo da ga zaštiti svojim životom, da pogine za njega… Ona je Tita voljela do ludila i nikako se ne može reći da je s njim bila iz interesa.“
Do presudnog trenutka u obračunu „malih titića“ – kako Fila naziva one koji su pokušavali da naslijede Tita – sa Jovankom došlo je 1977. godine.
To se zbilo na Brionima, pred Titov put u Kinu, kada je na važnom sastanku odlučeno da on prvi put u posjetu nekoj državi ide bez supruge. Brozova je tada ministra unutrašnjih poslova Franju Herljevića upitala šta se to zapravo dešava.
„Njegov odgovor je bio brutalan, ali i prostački. Rekao joj je: ‘Lička ku*vo, sada ćemo se obračunati s tobom. Samo još da otkrijemo tvoje veze’“, navodi Fila.
Od tada, ona više nikada nije videla Tita jer joj to nije bilo dozvoljeno.
„Tito se potom iselio iz kuće u Užičkoj. Ona je pokušavala da dođe do njega, ali nije uspjevala. Izmišljotina su priče da je kasnije, kada je Tito bio u bolnici, došla u Ljubljanu, tražeći da je primi, a on je to, kao, odbio. On je umro, a nisu se vidjeli.“
PODMETANJE TUŽBI ZA RAZVOD BRAKA
Fila navodi i da su Titu više puta pokušavali da podmetnu da potpiše tužbu za razvod braka, pa su to čak činili i dok je bio u bolnici, ali je on to svaki put odbio da učini. Jovanka je sve znala i tumačila to kao suprugovu ljubav i poštovanje prema njoj.
Ubrzo nakon Titove smrti, ona je izbačena iz kuće u beogradskoj Užičkoj ulici u kojoj je sa njim živjela 35 godina. Istjerana je tokom noći, uz prijetnju pištoljem i, kako je sama tvrdila, bez bilo kakvih stvari.
Kasnije se ispostavilo da je ipak dobila 40 koleta sa stvarima, a poslije dvije godine borbe dali su joj i neku garderobu, ali sa rasparanim porubima i manžetnama jer su tražili skrivene mikrofilmove – optuživali su je, naime, da radi za tajnu službu, pa su želeli da vide dokle dosežu njene veze.
Uzeli su joj dokumenta, pa čak i telegrame saučešća, kao i fotografije na kojima je Tito, a dali su joj one na kojima je ona sama.
„Nisu htjeli da se vidi da je ona ikada postojala. Pokušali su da očiste Titovu biografiju, i to tako da pokažu da Jovanka nije ni postojala, htjeli su da naprave postavku u Muzeju 25. maj tako da nje nigdje ne bude, pa bi ljudi stekli utisak da je Tito bio momak“, kaže Fila.
„Nakon što je izbačena iz kuće, sef je nasilno otvoren. Tu je bila veoma važna dokumentacija, ali i jedno Titovo pismo koje je tu ostavljao uvek kada bi kretao na neki put. Govorio joj je: ‘Ako mi se nešto desi, pročitaj ovo.
’ Kada bi se vratio s puta, uzimao bi to pismo nazad kod sebe i vraćao ga je opet prilikom sljedećeg putovanja. Ona nikada nije pročitala sadržaj pisma, nije ga otvorila.
A to pismo je, kako shvatam, bilo zapravo neka vrsta političkog testamenta. Ali, eto, nakon otvaranja sefa, tom pismu se gubi trag, neko ga je vidio i brže-bolje sklonio“, otkriva Fila.
NAPRAVILI CIRKUS OD SAHRANE
Sumirajući utiske o Jovanki Broz, Fila kaže da je ona u svemu bila posebna ličnost i da će mu u sećanju ostati onakva kakva je bila poslije Tita – sama.
„I dalje je bila vrlo lijepa žena, ponosnog držanja, sa izraženim ličkim akcentom, beskrajno nesrećna što nije imala djecu i neizmjerno sretna što je živjela svoju najveću ljubav uz Tita. Djecu nisu imali, kako mi je sama rekla, zato što Tito to nije želio.“
Saradnja Jovanke Broz i Tome File završena je 2011, jer su, zbog savjetničke funkcije koju je imao u Vladi Srbije, ovom advokatu osporili pravo da je zastupa pred sudom.
Dvije godine kasnije, tačnije 20. oktobra 2013, Titova udovica je preminula, ali Fila nije otišao na njenu sahranu u Kući cvijeća zato što je „od toga napravljen cirkus“.
„Takođe, pojavila se i ožalošćena familija, koja za 20 godina nijednom nije našla za shodno da me pita šta ja radim, kako sve to ide… Dan posle sahrane sam otišao i sam položio cvijeće na njen grob.
Želio sam da se u osami oprostim od nje, kao što sam u osami sjedio u fotelji preko puta nje, u svojoj kući, i bio jedini s kojim je tada dijelila svoju usamljenost.
Pamtiću je kao usamljenu ženu. Jer osim mene, jedno vrijeme nikog nije imala. Kada nikog nije bilo, kad je bilo teško i svi su se razbježali, ja sam bio uz nju.“
Toma Fila je svoja sejćanja na Jovanku Broz i godine provedene kao njen pravni zastupnik izneo i u svojoj knjizi „Završna riječ“ (izdavač „Vukotić medija“), u kojoj je opisao i druge sudske slučajeve iz svoje bogate karijere.
TITO JE ZAPALIO TOMPUS U BELOJ KUĆI, A NIKSON MU JE REKAO – PUŠENJE JE ZABRANJENO: Odgovor Broza je bio UBITAČAN!
Predsednik SFRJ Josip Broz Tito bio je gost Sjedinjenih Američkih Država 1971. godine, i tamo je dočekan sa najvećim počastima predviđenim za nekog stranog državnika.
Broz je brižno gradio odnose i sa Istokom i sa Zapadom, razvijajući sve vreme domaću industriju, čuvajući radnička prava i suverenitet države.
Koliko je Tito bio poštovan u svetu, svedoče mnogi snimci iz njegovih poseta zemljama širom planete.
Ipak, jedna od anegdota koja govori mnogo o ovom poštovanju nastala je upravu u Beloj kući, za vreme posete 1971. godine.
Naime, u Beloj kući je bilo strogo zabranjeno pušenje, i nikome nije padalo na pamet da tu zapali cigaretu.
Takođe, u to vreme je na vrhuncu bila netrpeljivost režima u Vašingtonu i Kube Fidela Kastra.
Znajući sve ovo, Tito je, usred sastanka sa Niksonom, pred novinarima i fotoreporterima, izvadio tompus, i zapalio ga.
I to ne bilo koji tompus. Kubanski, koji mu je poklonio lično Fidel.
– Gospodine predsedniče, mi ovde u Beloj kući ne pušimo – rekao mu je zaprepašćeni Nikson.
Tito ga je pogledao, nastavio da pućka, nasmejao se i hladno rekao:
– Blago vama!
Nikson do kraja sastanka više nije pomenuo ovu zabranu.
TITO JE BIO VELIKI GURMAN, ALI JEDNU NAMIRNICU NIKADA NIJE PROBAO: O ne, to neću!
Jože Oseli bio je posljednji koji je lično posluživao Josipa Broza Tita, ali i lični batler Maršala.
Jože je jedne prilike rekao kako su Titu uvijek posluživali različito meso, priloge i salate, a da je on potom sam sebi uzimao u tanjir ono što je htio u određenom trenutku jesti.
Tito je za sebe želio samo najbolje, pa se tako opuštao uz 20 godina star viski Chivas Regal, pušio je cigare iz Havane, do kojih je dolazio vjerovatno lakše od ikoga drugoga na svijetu izvan Kube.
Ali, kad je hrana bila u pitanju, nije bio posebno izbirljiv. Osim jedne stvari, koju nikad, ali baš nikad nije htio jesti.
Oseli u svojoj knjizi "Titovi posljednji dani" navodi da je, kao onaj koji je sa suprugom Metkom tokom sedam i pol godina brinuo o Titovoj prehrani i prijemima u rezidenciji na Brdu kod Kranja, da su mu jednog dana poslužili puževe.
"A on je rekao: 'O, ne. Ja baš ne bih puževe.'"
Ono što je Tito najviše volio jesti, bili su tradicionalni specijaliteti iz njegovog rodnog Hrvatskog Zagorja.
Oseli piše da je Tito više od svega volio štrukle, od mesa govedinu, a da je svako jutro započinjao uz kratki espresso bez šećera. Navečer je, prije spavanja, posljednjih godina obavezno pio čaj od ginsenga. S time je počeo otkako ga je 1977. tokom posjeta Sjevernoj Koreji na poklon dobio od Kim Il-sunga, tadašnjeg predsjednika te države.
O Titovom ginsengu je u svojim tajnim izvještajima pisala tih godina i CIA, navodeći od čega sve Tito boluje i kako se liječi.
CIA-ini analitičari tada su zaključili da je riječ o pripravku "bez poznatih ljekovitih svojstava", svakako bez učinka na aterosklerozu koju je agencija spominjala u izvještaju. Ipak, ginseng je čovječanstvu već 5000 godina poznata biljka koja podiže vitalnost organizma, posebno utječe na poboljšavanje mentalne aktivnosti, a postoje indicije da bi mogao djelovati preventivno protiv nekih bolesti.
Titovo pismo Jugoslovenima koje će vas natjerati da se zamislite: "Ako, to ste i zaslužili"
Portal "Buka" objavio je "pismo Druga Tita" koje će vas natjerati da se zamislite.
Naravno, u pitanju je imaginarno pismo, u kojem autor bloga zamišlja šta bi Tito mogao danas da nam kaže i kako bi objasnio sve ono što smo nekad imali, a danas nemamo, sve ono što je bilo dobro, a danas je loše... "Pismo" vam prenosimo u celosti.
Dragi moji Jugoslaveni, mrzite me čujem.
I to iz dna duše. Mrzite me i sve mi po spisku psujete. Kažete da sam bio diktator, da sam gušio slobode, da sam slao u zatvor nedužne, da sam naredio ubistva mnogobrojnih. Da dok sam bio na čelu FNRJ i SFRJ zadužio i vašu djecu, vaše unuke i praunuke. Da sam bio protiv slobode ispovjedanja vjere. Da sam napravio društvo privilegiranih a da je narod bio željan svega.
E pa mrzite me, nadam se da ćee me mrziti iz dana u dan sve više. Zaboraviti ćete da sam postao predsjednik države koja je još bila u feudalnom dobu, da skoro nije bilo tvornica, da je procenat nepismenosti bio izuzetno visok, da su bolesti koje su odavno bile iskorijenjene u Evropi i dalje harale po cijelom Balkanu. Zaboraviti ćete ili već jeste koliko je kilometara pruga, puteva i cesta napravljeno dok sam bio „diktator“. Koliko je bolnica izgrađeno, škola i univerziteta. Koliko smo samo tvornica napravili, kakvu smo vojnu industriju izgradili. Koliko ste samo imali radničkih odmarališta, prvenstveno na moru ali i na kopnu. Vaša su djeca imala dobre škole, vaš je pasoš bio cijenjen.
Jesam, priznajem, bio sam diktator. Nisam dozvolio da nam Rusi i Amerikanci seru po glavi. Tačno je, bio sam diktator, nisam htio da čujem da može biti neko gladan. Naređivao sam, i opet bih, da svaki radnik dobije stan od svoje firme. Naređivao sam i opet bih, da svaka radnička familija ima pravo na godišnji odmor na moru. Priznajem, mrzio sam zaostalost i koristio sam svoj diktatorski autroritet da svako djete mora ići u osnovnu školu a ko želi može i u srednju i na besplatan fakultet. Liječenje na VMA u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu je bilo dostupno svima i svima je bilo besplatno.
Mrzite me što sam hapsio i slao na Goli otok. Mrzićete me još i više kad vam kažem da bih to opet činio samo da obezbijedim miran san svakom djetetu u svojoj diktaturi. A u tome sam i uspio. Ko je radio svoj posao, nije išao na Goli otok. Ko je radio gluposti, rovario protiv tek osnovane države, kovao planove za uspostavljanje sovjetske republike, ili neke američke kvazi-demokracije, taj je imao besplatnu kartu za Goli otok.
Mrzite me što sam naredio ubistva kvislinga i izdajica 1945-te. Ma šta sam trebao? Da ih amnestiram, a oni klali nedužan narod 4 godine. Kažete da sam naredio ubistva nekih sveštenika, hodža i popova? A nije vam palo na pamet da ih je ostalo u životu više od 99%, odnosno da sam naredio (i opet bih) da se smaknu samo oni koji su blagoslovljavali koljače. Zaboravili ste da nisam zabranio da se grade i crkve i džamije.
Kme, kme Tito je bio diktator, on nije dozvolio razvoj demokracije! Pa majku vam vašu, sve sam vam dao! Nije se zvalo ova ili ona stranka ali ste imali SSO, SK, sindikate, radničke savjete, SUBNOR, imali ste sve mogućnosti da se ponašate demokratski i uvježbavate demokratske procese. Kao smeta vam što nije mogao napredovati ko nije bio član partije! Pa majku vam vašu, ko sad napreduje u tim vašim državama? Da nisu možda nezavisni intelektualci!?
Ma znate šta, razočarali ste me i to duboko. Sve sam vam dao i šta vi onda uradite? Sve razjebete! Gdje su sad one škole i tvornice, gdje su univerziteti? Koliki je natalitet? Rastete li ili padate? Jeste li sretni ili nesretni? Ljeto je, hoćete li na more? Hoćete li svojim parama ili možda na kredit? Čije su vam banke? Čiju hranu jedete, je li uvozna ili domaća? Imate li za zimnicu? Sjećate li se mojih zimnica, svake godine, ha? Ko je kum vašeg djeteta? Je li komšija i prijatelj druge nacije ili više toga nema? Gdje su vam djeca, sa vama ili su pobjegla u inostranstvo, brisati guzice švabama? Može li se živjeti od penzije ili se svi molite bogu da umrete prije nego odete u penziju, samo da se ne patite i ne mučite svoju djecu?
Budale jadne! Šta sam vam govorio – čuvajte bratstvo i jedinstvo. Mislite li da sam ja to samo onako pričao?
Budale jadne! Sad vam švabe i francuzi uvaljuju priču o evropskoj uniji! A vi pušite sve što vam kažu! Pa imali ste uniju jaču od evropske sa vojskom, policijom, bankom, minimalnim uvozom, čist zrak i domaću hranu, džaba školstvo i zdravstvo. A sad ćete dobiti njihovu vojsku i policiju, njihove banke da vas pljačkaju, zaboravite na čisti zrak i vodu, ići ćete kod njih da ih služite a domaće ćete pojesti samo govno.
A to ste i zaslužili.