Privlačnost straha - evo zašto tako volimo biti prestrašeni

Da bismo osjetili val hormona ugode i uzbuđenja potrebno je izazvati reakciju borbe ili bijega, ali u potpuno sigurnim okvirima, objasnila je sociologinja dr. Margee Kerr.

 Ljudi plaše sebe i bližnje od pamtivijeka - skakanjem s litice u vodu, ulaskom u neistraženu pećinu, prikradanjem s leđa i pričanjem strašnih priča. Razlozi su brojni - da pripremimo djecu na život u opasnom svijetu, da povećamo otpornost na stres, izgradimo disciplinu, dokažemo hrabrost ili stavimo drugoga na kušnju. Priče o vješticama, vampirima, vukodlacima i duhovima pričale se oko logorske vatre davno prije nego što su osnovana prva izviđačka društva. 

Strašne priče raspiruju nam maštu i unose uzbuđenje u život. Unazad nekoliko stoljeća u plašenje iz zabave upregnuta je i tehnologija. U 17. stoljeću Rusi su počeli priređivati spuštanje sanjkama po planinskim padinama. Neke su staze uključivale umjetne izbočine radi dodatnog iznenadnog poskakivanja (ili zabijanja u snježni nanos). Ta je aktivnost postala toliko privlačna da su u 18. vijeku Rusi kraj gradova počeli graditi umjetne planine od drva prekrivenog ledom.    

Rađa se industrija straha 

Naposljetku, umjesto leda i sanjki drvene su planine dobile tračnice i vagone koji su prevozili usplahirene putnike po vrtoglavim usponima i strmoglavim padinama. Tako je nastao vlak smrti, atrakcija zabavnih parkova, koja se na engleskom zove roller coaster, na romanskim jezicima ruska planina, a na ruskom - američka planina. Šokantan je učinak vožnje vlakom smrti pojačan kad su maštoviti organizatori dali na zidove uz tračnice naslikati zastrašujuće prizore. 

Devetnaesti je vijek svjedočio pretečama modernih kuća strave - muzejima i cirkusima koji su, da bi zabavili posjetitelje, izlagali egzotične životinje, ali nažalost i invalide, psihičke bolesnike i ljude s raznim deformacijama i hormonalnim poremećajima. Štogod bio sadržaj kuće straha ili izložbe čudaka, posjetitelji su suočavanjem sa zastrašujućim prizorima provjeravali svoju i tuđu otpornost. Industrija plašenja značajno je napredovala od 19. stoljeća pa su današnje kuće strave opremljene visokom tehnologijom i uvjerljivim rekvizitima osmišljenima da nam dignu kosu na glavi.   

Spremni na borbu ili bijeg 

Pobude zbog kojih se namjerno izlažemo strašnim sadržajima dobile su znanstveno objašnjenje. Ako smo uplašeni, to obično znači da smo u nevolji. Strah je prirodan mehanizam kojim nam naš organizam javlja da je nešto krenulo naopako te nas priprema na borbu ili bijeg od opasnosti. 

Taj napredan mehanizam pokreće kemijske procese čija je svrha pomoći da preživimo. Adrenalin, dopamin, endorfini i druge tvari preplavljuju naš mozak i druge organe tijekom i neko vrijeme nakon zastrašujućeg iskustva. Međutim, strah nije samo bolan. Stanje prestrašenosti ima zajedničkih točaka s drugim stanjima emocionalne nadraženosti kao što su radost, iznenađenje i oduševljenje. Hoćemo li iskustvo doživjeti kao ugodno ili neugodno, ovisi o kontekstu.

 Tko se nađe sam u mračnoj šumi daleko od grada trpi neugodan strah; tko je na projekciji Egzorcista zajedno s prijateljima, blizu osoblja (i izlaza) doživljava strah obogaćen ugodom.   

Blažena navala dopamina

 Istraživanje koje je proveo psiholog David Zald s Vanderbiltovog sveučilišta u SAD-u otkrilo je zašto nekim ljudima mozak u prijetećim situacijama stvara užitak. U strah su zaljubljeni oni kojima se hormon ugode dopamin kod strašnog podražaja luči duže vrijeme i u većim količinama. Zahvaljujući dopaminu, oni će uživati u opasnostima, uzbuđenjima, riziku i neizvjesnosti. No, samo ako opasnost nije stvarna.   

- Malo tko želi iskusiti strah u stvarnoj situaciji ugroze po život ili zdravlje, ali mnogi vole doživjeti taj osjećaj u sigurnom okruženju, kazuje dr. Margee Kerr, sociologinja iz Pittsburgha i suradnica u mjesnoj Kući strave (ScareHouse), koja svake godine privlači brojne posjetitelje.   

Stvar je u sigurnosti 

- Da bismo osjetili val hormona ugode i uzbuđenja potrebno je izazvati reakciju borbe ili bijega, ali u potpuno sigurnim okvirima - veli ova predavačica na američkim sveučilištima Robert Morris i Chatham.   

- Uklete kuće u luna-parkovima odlične su za to. One pružaju podražaje aktivirajući naša čula strašnim prizorima, zvukovima, čak i mirisima. Naša su čula neposredno povezana s moždanim centrom za strah, koji pokreće hormonalnu struju. No, ako se to odvija u sigurnom okruženju svjesni smo da prijetnje nisu stvarne.   

- Naš mozak munjevito obrađuje prijetnju - nastavlja Kerr.   

-Vidjela sam to tisućama puta u Kući strave: prestrašeni posjetitelj zavrišti i skoči, a onda se nasmije. Nakon što je obradio strašni podražaj, mozak se “sjetio” da opasnost nije stvarna.   

- Ljudi uživaju u osjećaju straha ako su sigurni da zapravo nisu ni u kakvoj opasnosti, tvrdi David Rudd, dekan na Fakultetu za društvene i bihevioralne znanosti u Uti. 

- Većina odraslih i tinejdžera razumije da je stvaran rizik od strašnih podražaja minimalan pa doživljavaju uzbuđenje više nego strah. Primjerice, svjesni su da u najgorem slučaju mogu imati noćne more. Manjina odraslih i većina djece ne uspijevaju ispravno procijeniti prijetnju, videći je većom nego što jest.   

A tko su plašljivci? 

Ne osjećaju se svi dobro ni u uvjetima kontroliranog strašenja. Ubrzan puls, znojni dlanovi, čvor u želucu i mučno iščekivanje nekima su nepodnošljivi. Ima mnogo razloga zašto netko izbjegava strašne situacije. Dr. Kerr je utvrdila da su ljudi koji odbijaju ući u kuću straha bili traumatizirani u mladoj dobi, a neki od njih upravo u nekoj kući straha.   

- Uvijek preporučujem roditeljima da provjere sadržaj i ocjenu kuće straha prije nego što uvedu dijete. Ako je osoba premlada da shvati da su čudovišta lažna, može pretrpjeti traumu koju neće nikad zaboraviti. Kemikalije koje se luče kad smo prisiljeni na borbu ili bijeg mogu formirati snažna i dugotrajna bolna sjećanja.   

Strašne situacije potiču ljubav 

Jeste li primijetili da ste ostvarili čvršću povezanost s neznancima koje ste upoznali u opasnim situacijama, primjerice tijekom elementarne nepogode ili terorističkog napada, nego s onima koje ste prvi puta sreli u ‘redovnim uvjetima’?  

- Kad smo uplašeni i kad smo sretni, naši organizmi luče moćne hormone poput endorfina, dopamina i oksitocina koji duboko urezuju ta iskustva u pamćenje zajedno s ljudima koji su bili prisutni, tvrdi američka psihologinja Shelley Taylor. Trebamo jedni druge u stresnim okolnostima. Logično je da smo evoluirali tako da osjetimo bliskost prema onima koji su uz nas tijekom opasnosti - stvarne ili kontrolirane. Zato povedite svoju simpatiju u kuću strave ili na vlak smrti. Bit će to izlazak koji nećete zaboraviti!