"BOJIM SE, POMOZITE MI, TREBAM VAS..." Totti oduševio potresnim oproštajnim pismom navijačima

Franceso Totti nevjerovatno otvorenim, emotivnim pismom navijačima pred odlasak u penziju  "skinuo se do kraja". 

Utakmica Rome i Genoe (3:2) u zadnjem kolu Serije A, bila je posljednnja u fantastičnij karijeri velikana talijasnkog i svjetskog nogometa. 

Totti se navijačima zahvalio oproštajnim pismom, koje je pripremio prije zadnje utakmice:

"Hvala ti, Rime.
 
Hvala ti majko i oče, brate, rodbino i prijatelji.
 
Hvala ti moja ženo i moje troje djece.
 
Želim ovo pismo početi od kraja, od pozdrava, jer ne znam hoću li biti u stanju pročitati ove retke.
 
Nemoguće je 28 godina života sažeti u nekoliko rečenica.
 
Volio bih da mogu to opisati pjesmom ili stihovima, ali ne znam pjevati niti ih pisati.
 
Tijekom svih ovih godina, trudio sam se izraziti nogama, koje seu mu sve činile jednostavnijim još otkako sam bio dijete.
 
Kada već govorim o djetinjstvu, pogodite koja mi je bila najdraža igračka. Naravno, lopta! I još uvijek je.
 
Ali, u jednom trenutku u životu, čovjek odraste. To su mi rekli i tako je vrijeme odlučilo.
 
Prokleto vrijeme.
 
17. lipnja 2001. svi smo željeli da malo brže prolazi.
 
Nismo mogli dočekati sučev zadnji zvižduk.
 
Još me prolaze trnci kada se toga sjetim.
 
Danas je vrijeme došlo, potapšalo me po ramenu i reklo:
 
'Moramo odrasti. Od sutra ćeš biti odrastao. Skini taj dres i kopačke jer od danas si muškarac. Ne možeš više uživati u mirisu trave, sunce koje te prži po licu dok prodireš prema protivničkom golu, adrenalinu koji te proždire, užitku poentiranja.'
 
Posljednjih mjeseci pitao sam se zašto se budim iz ovog sna.
 
Zamislite da ste dijete i sanjate krasan san, a majka vas probudi da idete u školu.
 
Želite nastaviti sanjati i trudite se opet utonuti u san, ali vam ne ide.
 
Ovaj put, ovo nije san, nego stvarnost.
 
I ne mogu utonuti u san.
 
Ovo pismo želim posvetiti svima vama, svoj djeci koja su me podržavala.
 
Djeci iz prošlosti koja su odrasla i postala roditelji i djeci današnjice, koja kada zabiju viču 'Tottigol'.
 
Želim misliti da je zbog vas moja karijera postala bajka koja se prenosi na vas.
 
Jer za mene je sada stvarno kraj.
 
Po zadnji put skidam taj dres. 
 
Spremit ću ga, iako nisam spreman reći 'dosta' i vjerojatno nikada neću biti.
 
Oprostite mi što ne dajem intervjue i ne objašnjavam svoje misli, ali nije lako izgasiti svjetlo.
 
Bojim se. I nije to onaj strah kako kad stojite ispred gola i spremate se izvesti penal.
 
Ovaj put, ne mogu kroz rupe na mreži vidjeti što nosi budućnost.
 
Dopustite mi da se bojim.
 
Ovaj put, trebam vas i ljubav koju ste mi uvijek pokazivali.
 
Uz vašu pomoć, uspjet ću u okretanju životne stranice i bacanju u novu avanturu.
 
Sada je vrijeme da se zahvalim svim suigračima, trenerima, direktorima, predsjednicima i svima koji su radili samnom tijekom svih ovih godina.
 
Navijačima i južnoj tribini, zvijezdi vodilji svim Rimljanima i romanistima.
 
Biti rođen kao Rimljanin i romanist je privilegija.
 
Biti kapetan ovog kluba je čast.
 
Vi ste i uvijek ćete biti moj život. Više vas neću zabavljati mojim nogama, ali u moje srce će uvijek biti s vama.
 
A sada ću se spustiti do svlačionice koja me dočekala kao dijete i koju tek sada napuštam kao muškarac.
 
Ponosan sam i sretan što sam vam dao 28 godina ljubavi.
 
Volim vas."