Evo kako je Emir Kusturica 1992. godine govorio o Sarajevu, ratu i raspadu Jugoslavije

Aktuelno
Evo kako je Emir Kusturica 1992. godine govorio o Sarajevu, ratu i raspadu Jugoslavije
Emir Kusturica 1986. godine dobio je Zlatnu Palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a na godišnjicu osvajanja nagrade, u svibnju 1992. godine Milovan Ilić Minimaks s njim je u Parizu razgovarao o ratu, filmovima, Sarajevu i raspadu Jugoslavije.

Emir Kusturica 1986. godine dobio je Zlatnu Palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a na godišnjicu osvajanja nagrade, u svibnju 1992. godine Milovan Ilić Minimaks s njim je u Parizu razgovarao o ratu, filmovima, Sarajevu i raspadu Jugoslavije.

Maj 1992: "Rat u Bosni je agonija titoizma, a meni ništa drugo ne preostaje nego da tamo šaljem humanitarnu pomoć i, naravno, snimam filmove", kaže Emir Kusturica, s trenutnom adresom u Parizu.

Ti si u ovom studiju već mjesecima. Zašto tako dugo?

Ja svoje filmove obično montiram oko pola godine. Tu kvotu još nisam potrošio... Slika će biti gotova do kraja svibnja, a film će se pojaviti u rujnu.

Kako će se film zvati?

"Američki sanjari".

Ako nije tajna o čemu je u filmu riječ?

To je jedan ironičan odnos prema onome što se tamo sada događa... Kao što vidim u Los Angelesu i San Franciscu sada je policijski čas... Ukratko: tema je zapravo kako je Amerika prestala biti metafora! Mi smo svi odrasli s Amerikom kao metaforom. To je jedna realna zemlja u kojoj još uvijek ima ljudi koji sanjare te snove i utoliko bivaju smiješni i dragi... Kao što smo mi kao djeca gledali Jerryja Lewisa, smijali mu se... Sada sam ja Jerryja, Faye Dunaway i još neke velike zvijezde konfrontirao s nekim mlađim zvijezdama.

Gdje si sve snimao?

Svuda.. Od Aljaske, preko Arizone i Californije, do New Yorka. To je bio ogroman prostor i velika muka.

Što misliš: hoće li "Američki sanjari" biti veliki film?

Ne znam. Vidjet ćemo... Imam neki osjećaj da je tu bilo dobre energije i da će se ta verzija od četiri sata (koju sada film ima) kad se bude polako sužavala lijepo doći na dva i pol sata. Glavno je da se ne sramimo!

Kada će se i gdje održati svjetska premijera?

U rujnu, u velikom pariškom kinu "Rex". Ta dvorana ima oko dvije i po tisuće mjesta. A poslije Pariza - što nam bog da!

U koliko će se pariških kina taj film prikazivati?

Koliko ja znam, u petnaestak. A poslije toga film počinje "šetati" po svijetu.

Kad kompletno završiš film, u kom pravcu ćeš krenuti: prema New Yorku, Sarajevu ili...?

Ja sam krenuo Andrićevim stopama... Pokušao sam pomoći toj zemlji koliko mogu, trudio se i uspio proizvesti sasvim kontroverzne rezultate mog djelovanja. Ima mnogo ljudi koji misle da je u redu to što sam radio, mnogi misle da nije u redu... Međutim, u biti ja nikad nisam bio političar, niti sam mogao da se bavim politikom.

Zašto?

Zato što sam emocionalan i eksplozivan čovjek. Kao takav, politikom se ne bih mogao baviti. Međutim, shvatio sam da moram na neki se način braniti od tog ludila.

Na koji način se braniš?

Radom... U siječnju (iduće godine) ja već počinjem snimanje filma "Zločin i kazna na Manhattanu".

Je li scenarij već gotov?

Da, napisali smo ga Gordan Mihić i ja.

 

Gradit ćemo most

Imaš li još neke planove?

Kako da ne. Poslije "Zločina i kazne na Manhattanu", idem u još dva filma s jednim njemačkim i jednim francuskim distributerom.

Kad ćeš potpisati ugovore za ta dva filma?

Ovih dana.

Znači, tebe ni rat ne može omesti...

Da, ono što je Andrić radio za vrijeme Drugog svjetskog rata, ja ću raditi za vrijeme ovog novog.

Ima li šansi da snimiš "Na Drini ćupriju" prije nego što je sruše?

Ako budemo snimali taj film, mi se svakako nećemo moći vezati za postojeći most. Mi ga moramo napraviti.

Veljko Bulajić je rušio prave mostove, zbog umjetnosti...

Bulajić je drugo: on je radio svoje filmove za vrijeme titoizma. On je to mogao zahvaljujući našem bivšem monarhu. I za naše pare. Međutim, ja sam čovjek koji već drugi film snima za tuđi novac, a ne za Jugoslovenski... Riječ je, naravno, o novcu bivše Jugoslavije.

Još uvijek se priča o tvom govoru, koji si održao prilikom uručenja AVNOJ-eve nagrade... Misliš li još uvijek tako?

kusturicaminimaks4-625

Moje su izjave, kao što maločas rekoh, za mnoge kontroverzne. Međutim, ja mislim da su moje izjave vrlo dosljedne... Ja sam u suštini ostao Jugoslaven i vjerojatno ću tako i umrijeti; moj odgoj je takav bio.

Molio bih te da budeš malo konkretniji...

Suludo je u Jugoslaviji nastupati građanski!

Zašto?

Zato što je to nešto što nema svoje korijenje. Svatko tko nastupa etnički, taj dobiva poene i taj realizira svoj san... Donekle, naravno, koliko to može. Ja sam na uručenju AVNOJ-evih nagrada govorio dan prije nego što je puklo ono u Rumuniji... Mene uglavnom kritiziraju u Bosni. Kažu: bavi se filmom, a nemoj politikom! I u Hrvatskoj tako pričaju... Vidim po novinama.

Drugim riječima...

To što sam ja tada govorio nije "držalo vodu", jer je bilo nemoguće. A praktično je, što se mene tiče, bilo optimalno... Da su se komunisti (u onom smislu u kome su imali vlast) počeli transformirati ranije, sve bi ovo bilo drugačije!

Smatraš li da si trenutno dobro informiran o stanju u bivšoj Jugoslaviji?

Ovo što se u Jugi događa (na prostorima, kako ovdje kažu, bivše Jugoslavije) je krajnje potresno i tužno. Sad je stvarno došlo vrijeme u kojem ti etnički lideri trebaju voditi tu politiku, a mi građani povući se i baviti humanizmom.

I što si ti odlučio?

Odlučio sam da u Sarajevo pošaljem (zajedno s Baždarevićem i Hadžibegićem) oko dvije tone hrane i lijekova. Naravno, od para koje smo skupili zajedno... Formirat ćemo i jedan fond za Bosnu, koji će postojati dok traje ovaj rat (a izgleda da će rat trajati duže). Prema tome, ja se potpuno okrećem nečem što je praktični humanizam, a ne taj apstraktni politički... U Jugoslaviji koliko ima ljudi, toliko ima genijalaca koji politiku najbolje znaju. Ja ne bih htio biti jedan od tih.

 

General Kukanjac te je pozvao da dođeš u Sarajevo i da pomogneš. Jesi li mu odgovorio, odnosno imaš li namjeru doći uskoro? Bi li smio doći?

Ma, nije problem sa mnom: nema što ne bih smio napraviti. Međutim, ja sam poslije tog poziva istestirao mnogo ljudi i Srba, i Hrvata i Muslimana...

I?

Ja nemam precizan uvid u trenutnu političku situaciju. Ja nju ne znam: mogu samo reći ono što sam čuo...

Jesi li čuo što će biti s Jugoslovenskom narodnom armijom u Bosni i Hercegovini?

Ona će, po mom sudu, za nekoliko dana postati srpska Teritorijalna obrana. Odnosno, postat će ono što se oni tamo dogovore.

Znaš li zašto te neki napadaju?

Upravo zato što je general Kukanjac pozvao baš mene. A ja sam bio uvjeren da se problem Armije može riješiti na onaj način na koji je Istočna Njemačka riješila taj problem; da se Sovjetska armija povuče u roku od tri-četiri godine.

Što misliš; zašto je došlo do rata u Bosni?

Ja mislim da sam humanista, a po političkoj vokaciji antititoista... Zato smatram da je ovo što se sada u Bosni dešava - agonija titoizma (u kojoj junaci shodno svojoj veličini i proporcionalno svojoj snazi vojnoj i drugoj igraju manju ili veću siledžijsku ulogu). Mi smo tu nemoćni. Meni je konačno postalo jasno da bilo čiji individualni doprinos (u tome što se zovu nacije i narodi, što ja sve manje razumijem) postaje ništavan. Utoliko mi je jasnije da moram pomagati slanjem pomoći.

Nisi mi odgovorio hoćeš li doći u Sarajevo (na poziv generala Kukanjca) ili ne...

Ja ne znam što bih tamo mogao da radim, osim da budem dobra meta nekom... Da se neko proslavi, da me upuca i da bude slavan poslije toga da me je ubio usred Sarajeva! Naravno, ja se ni toga ne bojim, ali moram da završim ovaj film u Parizu.

Jesi li za cijelu Bosnu (kao što je priznata) ili si za podjelu (radi mira)?

Ja sam uvijek bio protiv svih podjela... Bio sam i protiv podjele Jugoslavije. Mislim da će Bosna i Hercegovina (zavisno od volje tih naroda)... U stvari, teško je o tome govoriti, jer ja nemam osjećaj nijednog naroda. Ja sam gradsko dijete. Za sve sam što se oni dogovore. U principu sam protiv nasilja i protiv toga da padaju granate u moje dvorište... A one već padaju i lome te naše bagreme i te naše breze.

Je li ti jasno zašto se narodi svađaju i zašto ratuju?

Naši narodi imaju princip povijesnog mišljenja i povijesnog pamćenja između dva hranjenja, kao kokoške. Svaki put kad pokušaš da im predočiš bilo što što je uzrok u povijesti, to se ne prima i ne prihvata. Mene, recimo, svrstavaju u neke redove kojima ja ni formalno (ni na drugi način) nisam pripadao.

Opet bih te zamolio da budeš malo konkretniji...

Ako si rođen u Bosni, a nisi Srbin, a u principu si antiteista (i ako u periodu monarhoboljševičke vladavine vidiš raspored nevolja koje se danas realiziraju), tebe odmah guraju pod skute drugim ljudima... Ili ti prikače sve ono što ti nisi rekao i ti postaneš ono što nisi.

Komunistički sindrom

Tebe su svrstali u grupu s Ivicom Osimom i Goranom Bregovićem... Jeste li vi stvarno "strašna trojka"?

Sudeći po ovoj bradi, svašta bi moglo da se kaže... Ma, kakav smo mi trio! Pre svega, Bregović je sarajevski umjetnik u onoj mjeri u kojoj sam i ja, Osim je majstor svog posla... Po ishitrenim izjavama nekih muslimanskih krugova, ja i još neki smo krivi što nam žene nisu Muslimanke (nego su Jugoslavenke, kao i mi). Oni kažu: Srpkinje...

Na što ti sve ovo liči?

Na sindrom četrdesetosme... Sada je vrijeme izjašnjavanja, vrijeme u kome bih ja, recimo, morao da se izjasnim. Pre svega, ne vidim što to znači... Kao četrdesetosme; povijesno "ne" Staljinu ili povijesno "ne" nekom tko je u Bosni ustanovljen kao veliki neprijatelj muslimanskog naroda (a oni u Bosni vide Miloševića kao velikog neprijatelja muslimanskog naroda).

Prema tome...

Prema tome, meni preostaje da šaljem pakete i da pravim filmove!

Kad su toliko zapeli, zašto se ne izjasniš?

Zato što je to komunistički sindrom... Izjasnio se, ne izjasnio se. Ja sumnjam da se u takvim uvjetima može stvarati bilo kakva građanska država.

Sigurno si čuo da je stvorena nova Jugoslavija... Kakvu joj budućnost predviđaš?

Ne znam. Vjerojatno razmišlja o ponovnom okupljanju još nekih naroda.

Hoće li, po tvom mišljenju, u novu Jugoslaviju ući Bosna (ili dio Bosne), Makedonije?

Ja ne zam što će oni. Samo znam da će oni jednog dana, kad ispucaju svu municiju, početi razmišljati što jesti. Jednog dana sve to će se vratiti na bazični, a ne na politički problem.

 

Sjedim i pišem

Imaš li tjelohranitelja?

Ne, a toliko sam se naizjavljivao, pokušavajući da pomognem koliko mogu, da sam mogao očekivati metke i po meni i po mojoj porodici.

S kim se družiš u Parizu? Gdje izlaziš?

Razočarat ću te: ne izlazim nigdje. Sjedim kod kuće s djecom. Pomalo pišem...

Što pišeš?

Neke svoje priče.

Sviraš li možda u nekom bendu?

Ne, ali sam pre nekoliko dana bio na koncertu grupe "Trgovački putnik"... Oni me podsjećaju na ono što sam ja radio. Samo, star sam ja za to: imam već trideset šest-sedam godina.

Znaš li kakva je trenutna situacija u Sarajevu?

Ljudi su tamo u opsadi i pod kišom granata.

Da li su čuo da se tvoj drug Nele Karajlić preselio u Beograd?

Da, čuo sam... U stvari, video sam ga u nekoj emisiji preko satelita. On ima bebu i pametno je što je otišao.

Imaš li, za kraj, neku poruku?

Imam... Naši narodi trebaju krenuti od početka, od opismenjavanja. Također, trebaju malo razmaknuti te periode između dva hranjenja i da se iz tog pilećeg (odnosno kokošjeg) historijskog pamćenja bace u jedan ozbiljan odnos prema povijesti.

Je li to sve?

Ne. Poručujem im da se ne kolju i da ne ubijaju jedni druge!

 

Razgovarao: Milovan Ilić Minimaks (RTV revija, 1992.)

Ne propustite