Ekskluzivno za Novi.ba: Inspirativni intervju Mostarke Maje Kazazić KOJA JE OSVOJILA AMERIKU: Život me je načio da prvo morate VODITI BRIGU O SEBI

Aktuelno
Ekskluzivno za Novi.ba: Inspirativni intervju Mostarke Maje Kazazić KOJA JE OSVOJILA AMERIKU: Život me je načio da prvo morate VODITI BRIGU O SEBI
Mostarka Maja Kazazić sa 16 godina izgubila je nogu u eksploziji bombe, a njenih petero prijatelja tom prilikom je poginulo.

Mostarka Maja Kazazić sa 16 godina izgubila je nogu u eksploziji grante tokom rata u Bosni i Hercegovini, a njenih petero prijatelja tom prilikom je poginulo.

Maju život nije mazio, ali ipak ona nije odustala. Otišla je iz rodnog Mostara živjeti u SAD gdje je započela novi život. Danas je uspješna motivacijska govornica, a pored porodice, jedan od razloga koji je pokreće je njen pas Rosie. Rosie je njemačka doga koju je zadesila ista sudbina kao i Maju - amputacija noge. Prijetila joj je eutanazija, ali Maja ju je spasila.

U ekskluzivnom intervjuu za Novi.ba Maja je podijelila svoju inspirativnu životnu priču i ispričala kako je izgledao njen prvi susret sa njemačkom dogom Rosie sa kojom je danas nerazdvojna.

Novi.ba:  Za početak možete li nam reći nešto više o sebi, ko je Maja Kazazić?

Ja sam u stvari jedna jako jednostavna osoba koja je imala komplikovan život, kao dosta ljudi na području bivše Jugoslavije, a naročito u BIH. I kao dosta ostalih ljudi morala sam napravimo ono najbolje u situacijama u kojima sam se našla. I poslije svega toga — i dobrih i loših stvari — nekako sam skontala da su u životu najvažnije uspomene i sjećanja. Bez obzira što smo ja i moja porodica izgubili sve u ratu, dva puta, jedino što mi nedostaje su slike. Jer ta sjećanja blijede, a slike i muzika dva su načina kroz koje možete da dostignete putovanje kroz vrijeme.

Zbog toga ja sam izabrala posao koji me ispunjuje i daje mi način da kreiram predivne uspomene. Kao motivacijska govornica mogu da dotaknem i promijenim živote drugih. Provodim dosta vremena sa mojom porodicom i jako smo bliski. Moj cilj je da svoje nećakinje naučim o Bosni, Mostaru i načinu života koji smo nekad imali. Provodim dosta vremena baveći se sportovima — obožavam tenis, golf, surfanje, a sada i kajakaštvo. Naravno Rosie ide sa mnom svugdje.

Nastavak inetrevju pročitajte na sljedećoj stranici...

Novi.ba: Da li se sjećate Vašeg djetinjstva, kako je bilo odrastati u Mostaru?

Naravno da se sjećam mog djetinjstva u Mostaru. To je jedan veliki razlog za moj optimizam i ljubav prema ljudima i životu. Mostar prije rata je bio idealno mjesto za život jer je bila super kombinacija grada koji nije bio prevelik, a ni premalen. A da ne govorim da je to grad sa najljepšim mostom i starim gradom na svijetu. Moj otac je radio kao medicinar, a mama kao računovođa u školskom sistemu. Imali smo prilično veliku porodicu koja je živjela na istoj ulici 5 minuta od Starog Mosta. Svake godine preko ljeta išli bismo na more po skoro 3 mjeseca — odrastanje u gradu na Neretvi, smokve, šipak, zova, pite, bureci, ćevapi, i sam način života koji smo imali je bio puno prelijepih sjećanja, iskustava i ljubavi. Ja ne mogu da zamsilim ljepši način odrastanja nego u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji. I danas čeznem za tim i voljela bih najviše na svijetu da mogu da se vratim u to vrijeme u moj Mostar. Mi nismo nikad imali viška, ali smo uvijek imali dosta i kad ste okruženi sa ljubavlju i podrškom onda i teške stvari koje vam se dese opet ostaju nekako pozitivne u sjećanjima. 

Novi.ba: Uprkos brojnim operacijama i problemima koje ste imali na početku sa protezom, šta vas je motivisalo da idete naprijed, šta vam je davalo najveću snagu?

Moji roditelji i brat su uvijek bili moja najveća inspiracija. Oni su mi dali, ne samo snagu, nego i znanje kako da se susrećem i riješavam bilo šta što život baci pred mene. Naši roditelji su uložili puno u naše odgajanje. Kao dijete, te kada sam odrastala htjela sam da im pokažem šta je njihov rad uradio. Tako da sam prolazila kroz sve sa velikom snagom i ponosom. Isto kao što se spremate na neki test koji znate da ćete dobro da uradite, ja sam tako bila spremna za život. Kao što kažu, ono sto posijete, to ćete i poženjeti — i na moju sreću, moji roditelji su posijali jako dobre stvari. I svo to znanje je bilo posijano sa dosta ljubavi — tako kad u najtežim minutama osjećate da hoćete da odustanete, ne možete jer znate da ako odustanete povrijedit će te nekog koga volite jer njihova ljubav je toliko velika prema vama. I u tom se prisjetite jedne riječi, jednog pogleda, jednog osmijeha, jedne suze, i nađete dovoljno snage da nastavite dalje.

Novi.ba: Možete li nam nešto više reći o Vašem prvom susretu njemačkom dogom Rosie?

Pošto patim od posttraumatskog stresnog poremećaja(PTSD) dosta puta mi je bilo sugerisano da uzmem neku životnju da mi pomogne. Napadi panike, noćne more i anksioznost su vladali mojim životom. Međutim ja sam bila jako skeptična što se tiče životinja. Međutim kao dijete, dok sam bila u Mostaru, meni je možda bilo 5-6 godina, izašla iz naše kuće u sokak i ispred mene prošlo je nešto ogromno — oduzelo mi je dah i bila sam impresionirana i prepadnuta u isto vrijeme. Kako sam ugledala tu životniju da hoda sam sredinom sokaka, iz straha, ja sam se prišunjala zidu da me ne vidi. I gledala sam otvorenih usta bez treptanja kako ova ogromna životinja prolazi pored mene — Tako jako, impresivno, ponosno, eleganto — i odmah sam pomislila da je neko pario psa i konja — i dobili su tu životinju. I rekla sam sebi, kad ja odrastem ja ću da parim konja i psa i imam jednu tu životinju. Naravno kako sam narasla naučila sam da je to njemačka doga i jako sam zavoljela tu rasu, znajući da ću nekad da imam tog psa. Uvijek sam kupovala knjige o toj vrsti psa i učila sto sam više mogla.

Sad ubrzajte film nekih 30+ godina i jednog dana ja sam otišla kod mog protetičara da pravim nešto na mojoj protezi i rekla sam mu za moje probleme oko PTSD. On mi je rekao da sad radi sa jednom njemačkom dogom, te da bismo ona i ja bili super par. Ne znajući ništa osim toga da je to njemačka doga, ja sam bila naravno jako zainteresovana. Zatim mi je on pokazao njen video i kad sam vidjela da je ona izgubila svoju nogu radi infekcije kao ja odmah sam odlučila da je to moj pas. I aplicirala sam da je usvojim.

Interesanto je da organizacija koja je bila vlasnik Rosie je imala preko 300 aplikanata da je usvoje i oni su oko 7 dana prije napravili odluku koja familija će da je usvoji. Međutim predsjednica te organizacije nije nikom ništa htjela da kaže i rekla je da hoće da čeka jer misli da ima neko bolji za nju. Posilje sedam dana čekanja izgubila je nadu da će biti nešto  bolje i odlučila da će sutra dan da oficijalno javi ko će usvojiti psa. Međutim tak dan ja sam ispunila aplikaciju — i kad je vidjela moju aplikaciju, zovnula me na telefon i rekla "Čekala sam te, ne možeš još nikom ništa reći, ali pas je tvoj." To uzbuđenje i malo straha da sam je skoro izgubila je bilo ogromno.

I čekanje dana kada sam je mogla uzeti bila je tortura. Zavoljela sam tog psa prije nego što sam je i vidjela. I kad pogledate slike od naseg prvog susreta ona nije skidala oči sa mene cijelo vrijeme.

Novi.ba: Danas svojim govorima inspirišete druge i razvili ste formulu uspjeha, možete li je podijeliti sa našim čitaocima?

Prva stvar za uspjeh je motivacija. Osim toga treba vam pozitivnost, disciplina i način na koji možete da prvo prepoznate pa tek onda okrenete strah u vašu korist. Dosta ljudi ne razumije strah, mada ja mislim strah je ono što nas vodi kroz život više nego bilo koja druga stvar — strah da će nam se nešto desiti, strah od promjena, strah da izgubimo posao, strah da se udebljamo, strah da se razabolimo……itd. I narvano nešto što je svakom zadnje na spisku (a pogotovo Bosanskim zenama) briga o sebi i svom zdravlju. Ova zadnja lekcija je bila jedna od najtežih, jer ja sam sebi uvijek zadnja na listi i svako mi je uvijek važniji osim mene. Mislim da sam to naučila od svoje mame — međutim kad sam se  tesko razboljela sa PTSD i nisam mogla da funkcionišem vidjela sam da ako sam ja bolesna nikom ne mogu da pomognem. Tako da, bez obzira koliko je čudno i komplikovano, prvo morate o sebi da vodite brigu — pa onda sve ostalo.

Novi.ba: Da li imate poruku za kraj?

Ja mislim da je ključ života da napravite najbolju verziju sebe. Da postatene najbolji koliko god možete. Ne da se upoređujete i takmičite sa nekim, nego sa samim sobom. Kad počnete to takmičenje sami sa sobom došli ste do nekog višeg nivoa gdje život postaje zabava i igra, i u tom slučaju ne možete izgubiti u tom takmičenju.

 

Ne propustite