‘Dojenje je uništilo moje grudi i moje tijelo. I to je pravi gubitak’

Žena je otvoreno progovorila za "Harper’s Bazaar" o tome što joj najviše nedostaje otkako je rodila svoje dijete. Što vi kažete na njeno iskustvo?
“Moje su grudi bile popularne u srednjoj školi. Kad su moomci sastavljali listu djevojaka i njihovih najboljih dijelova tijela, uvijek bih bila djevojka s najboljim grudima. Veličine C, bile su to savršeno okrugle i čvrste grudi, i uvijek su ostale na mjestu kad bih skinula grudnjak. Za mene, grudnjaci su zapravo bili opcionalni i dekorativni detalj, a ne obavezan komad. Mogla sam nositi bilo kakve majice – tankih naramenica, otvorenih leđa, bez rukava, na vezanje oko vrata…Svijet mi je bio na dlanu.
A kako sam starila, magija mojih grudi ostajala je sa mnom. U ranim 30-ima, kad sam bila na odmoru s prijateljima, napokon su me pitali ono što su oduvijek htjeli: ‘Jesu li prave?’ Da, naravno – i genijalne.
Zatim sam zatrudnjela. No, ubrzat ću priču o tih devet mjeseci kad su mi grudi postale gigantske – čak malo i pretjerano. Nisam ih mogla prestati gledati. Trebala mi je posve nova odjeća. I ogromni grudnjaci. One koje možeš nositi poput kape…Moje su ogromne grudi bile toliko ogromne da su na kraju dana poželjele prileći i odmoriti; i trebale su vlastiti jastuk. Mogla sam jednom od njih čak i udariti svog supruga. Bilo je zabavno.

‘Moje savršeno okrugle, prćaste, čvrste grudi su se opustile’

Sada ću ubrzati ono razdoblje prve godine života mog sina, ali ću napomenuti da sam ga dojila. Da, cijelu godinu. I što je najbolje, voljela sam to. Bila sam jedna od onih sretnica: moje su grudi radile. Mlijeko je stizalo. Dijete je jelo. Hormoni su udarili. Kilogrami nestali. I svaki drugi dio majčinstva bio mi je izuzetno kompliciran. Ali biološki sam rasturala.
Zatim sam prestala dojiti i magija je nestala – objesila se. Moje savršeno okrugle, prćaste, čvrste grudi su se opustile, a zatim poprimile oblik slova U. Izgledale su onoliko tužno koliko sam se ja osjećala tužnom. Možda sam bila naivna, ali zaista sam mislila da će se vratiti u prijašnje stanje. I nastavila sam čekati da ponovno očvrsnu. Prošle su već četiri godine.
Otada sam kupila treću rundu grudnjaka. Nisu veličine šešira, kao kad sam bila trudna, ali ni čipkasti i sitni kao u stara vremena. Sada su podizači. No, čak i s tim novim grudnjacima, odjeća na meni ne izgleda kao prije. A evo kako bih se, prema onome što piše na internetu, trebala osjećati: radosno, punom ljubavi, zahvalnom na vlastitu tijelu i predivnim darovima koje mi je podarilo. Trebala bih biti ponosna što sam hranila i dojila svoju bebu i pretvorila ga u zdravog dječačića. Trebala bih imati poštovanja i diviti se snazi kakvu imamo mi žene. No, ovako se zapravo osjećam: Užasno ljuto.
‘Tužna sam što moje tijelo više nikad neće biti potpuno moje’

I to je istina. Nije me briga što su mi bokovi malo širi i što mi je trbuh opušteniji, a nisam sigurna ni što mi se događa s guzom. Okej. Ali da sam imala imalo pojma koliko će mi dojenje uništiti grudi, sumnjam da bih se u to upustila. Je li to tašto, sebično i narcisoidno? Jest. Ali je također i istinito.
I postoji filozofski argument kojim bih se mogla poslužiti. Moje grudi bile su dio mog identiteta, mog samopouzdanja, mog stila, moje ljepote, moje seksualnosti. I tako su se naglo promijenila, tako drastično, a samim time promijenio se i čitav moj identitet – iz osobe u majku. Svoje prekrasne grudi povezujem s osobom koja sam nekad bila, a ove nove s osobom koja sam sad – mama. Ali ne želim da me ljudi gledaju kao mamu. Barem ne dok sam gola, ili kad se seksam, ili kad obučem svoju prekrasnu haljinu i izađem iz kuće.
Ali postoji i manje uzvišen argument. Formula postoji. Mnoge je žene koriste. Možda sam trebala dojiti devet mjeseci i zatim prestati. Promjena bi bila manje drastična. I to nije argument dojenje vs. formula. Ne radi se o tome. Nego o ovome: Moje tijelo je moje i volim ga. No, ipak, kada je riječ o raspravama o dojenju – o komplikacijama, problemima s ispumpavanjem, poteškoćama s proizvodnjom mlijeka kod onih žena koje bi to stvarno voljele, kulturalnom pritisku, zdravstvenim prednostima, ligistici, predanosti – nitko nikada ne priča o ovoj vrsti žrtve. Tužna sam jer mi grudi više nisu lijepe. Tužna sam što moje tijelo više nikad neće biti potpuno moje. I to je pravi gubitak.”